Muzej Međimurja Čakovec

Bomboni, višnjevac i razgovori koji se pamte: Ludvig Jaklin ponovno u kući Ladislava Kralja

Anamarija Horvat Šantl | 30. listopada 2026.

Neke se uspomene ne čuvaju na fotografijama, nego u ljudima. Osamdesetpetogodišnji Ludvig Jaklin iz Mihovljana ponovno je posjetio kuću u kojoj je prije šezdesetak godina redovito čistio dimnjak i susretao njezina vlasnika, slikara Ladislava Kralja Međimurca. Susreti koji su se nekoć odvijali uz četku za dimnjak, bombone i čašicu višnjevca ostali su mu u živom sjećanju.

U samom središtu Čakovca, u Ulici Ruđera Boškovića 7, nalazi se rodna kuća Ladislava Kralja Međimurca, jednoga od najznačajnijih međimurskih slikara. Od 1979. godine u njoj djeluje memorijalna zbirka koja čuva umjetnikovu ostavštinu, originalni namještaj, osobne predmete i djela, omogućujući posjetiteljima da upoznaju ne samo njegovo stvaralaštvo, nego i prostor u kojem je živio i radio.

No kuća ne čuva samo priču o umjetniku. Ona čuva i uspomene ljudi koji su u nju nekoć dolazili, razgovarali s Kraljem i bili dio njegove svakodnevice. Jedan od njih je Ludvig Jaklin iz Čakovca, danas vitalni osamdesetpetogodišnjak koji se nakon mnogo desetljeća vratio na mjesto na kojem je nekoć bio čest gost.

Njegovi dolasci imali su vrlo praktičan razlog – čistio je dimnjak. No, posao je uvijek bio popraćen malim ritualima koji su s vremenom postali dragocjene uspomene.

Hodal sam to čistiti. Kad bi došel, on je uvijek popetal kefu. Morala je biti od konjskoga repa jer je njegov dimnjak bil cilindar dimnjak, okrugli, pa da se ne bi oštetil. Znal sam da moram doći čistiti s tom četkom, al on je svaki put kad bi došel, popetal četku. Osim toga, kad god bi došel, moral sam otprti usta i on bi mi del bombona, Visoki C, a njegova supruga bi mi dala višnjevca, prisjeća se Jaklin.

U tim jednostavnim gestama otkriva se i odnos koji je bio više od običnoga susreta majstora i domaćina. Kralj je, sjeća se Jaklin, bio dobar čovjek, pristupačan i razgovorljiv, a razgovori su znali potrajati, a dotakli bi se najrazličitijih tema.

Razgovori o životu, čovjeku i jeziku

Jaklin se sjeća da su razgovarali i na mađarskom jeziku. Sam potječe iz Lendavskih Gorica, a pohađao je i četiri godine mađarske škole, pa im je i taj jezik bio zajedničko polazište za razgovor.

Ja sam s Lendavskih Gorica, tak da i sam znam mađarski, a i završil sam četiri godine mađarske škole, tak da smo se spominjali i na mađarskom. Dobro je govoril, puno je znal. Onda mi je rekel: ‘Kaj je čovjek?’ Ja sam rekel: ‘Najinteligentnije biće na zemaljskoj kugli.’ A on meni veli: ‘Ne, nego je kralj prirode.’ O svemu i svačemu smo se spominjali, govori Jaklin.

Prisjeća se i Kraljeva zanimanja za jezik, njegovih opaski i ispravaka, pa tako i razgovora o mađarskoj riječi za jabuku.

Kuća koja još čuva tragove prošlosti

I nakon toliko godina Jaklin se dobro sjeća izgleda kuće i dvorišta. U vrtu su, govori, nekoć rasle samo jedna višnja, jedna jabuka i trešnja. Posebno mu je ostao u sjećanju odlazak na tavan, gdje se nalazio dimnjak koji je redovito čistio.

Tu se išlo na tavan, tu prije je bila kuhinja, sobe su izgledale tak kak i sad, a tu de je slikal, tu je bil gramofon, prisjeća se dok pita gdje je gramofon sada.

Od njegova posljednjeg posjeta prošla su desetljeća. Povratak u Kraljevu kuću potaknula je novinska objava koju je Jaklin pročitao, nakon čega je odlučio ponovno posjetiti mjesto na kojem je nekoć redovito radio i susretao poznatoga međimurskog slikara.

Osamdeset pet godina života nije izbrisalo Jaklinove uspomene. Još uvijek se sjeća četke od konjskog repa, bombona Visoki C, čašice višnjevca i razgovora s čovjekom čije ime danas zauzima važno mjesto u povijesti međimurske i hrvatske umjetnosti. A činjenica da se nakon toliko vremena poželio vratiti upravo u tu kuću, govori koliko mu je taj dio života značio. To što pamti ne samo ime Ladislava Kralja Međimurca, nego i način na koji mu je pružao bombon, kako ga je dočekao, kako su i o čemu razgovarali, govori o tome da je Kralj puno više od samo prošlosti. (ahš)