Prije pedesetak godina život joj je krenuo nekim drugim putem i nije uspjela ostvariti svoj san o svijetu mode. Dopalo ju je djedovo lončarsko kolo. Očito je to bila sudbina jer se tijekom pola stoljeća nikada nije okrenula od njega. Danas je nositeljica lončarske baštine, autorica knjige i žena koja je unatoč svim preprekama bila i dio modnog svijeta. S Đurđicom Horvat, lončaricom koja ove godine obilježava 50 godina lončarskog zanata, razgovarali smo o glini, djedu, snazi u rukama i o tome zašto ljudi više vole govoriti o baštini nego je cijeniti.

Vratimo se pedeset godina unatrag. Kako je sve počelo?

Bila sam još gimnazijalka kad su nam se dogodili obiteljski problemi. Tata nas je napustio, mama je bila nezaposlena domaćica, a sestra mlađa od mene. Silom prilika morala sam početi raditi. Tada se pojavio dobri duh naše obitelji, djed Ivan Lesjak, lončar. Rekao mi je: “Dojdi k meni, ja bum tebe nafčil lončariju.” Tada sam bila tinejdžerica, luda glava bez ikakvih afiniteta prema lončarstvu, glini, ali odvažila sam se i otišla, osim toga, nisam baš imala izbora. I tako je sve počelo. .

Od čega ste morali odustati zbog te situacije?

Mene je oduvijek zanimala moda. Modne piste, crveni tepih to je bio svijet o kojem sam maštala. Htjela sam ići u tekstilnu školu u Varaždinu i postati modna kreatorica. Djed je poznavao gospođu Mariju Zidarić koja je imala atelje, pa sam joj odnijela desetak svojih crteža. Dva je izabrala i rekla da mi moraju biti na ponos, jer je bila vrlo kritična. Ipak nisam uspjela, veze nisu bile dovoljno čvrste, pa sam otišla u gimnaziju.

Što se dogodilo prvi dan Vaše obuke?

Prvo sam gledala djeda kako radi, a onda mi je on rekao: “Ajde, probaj ti.” Do kraja dana napravila sam svoju prvu malu posudu, pomalo ekscentričnu, ali sličnu vrčiću. Djed je rekao: “Vidim ja, ti imaš moje roke i ti buš to delala.” I još jednu veliku rečenicu: “Ja bum tebe postavil na visoki stolec.” Tada nisam shvatila što to znači, shvatila sam tek kasnije. Sama sam se čudila kako mi je uspjelo. Bila sam zbunjena, morala sam nešto napraviti, a nisam znala kako. Djedova podrška i tople, umirujuće riječi dale su mi volju. Dolazila sam svaki dan, vježbala, išlo je sve bolje i rodila se ljubav prema lončarstvu koja traje do danas.

Koliko Vam je trebalo da postanete majstorica?

To se sigurno nije dogodilo preko noći. Počela sam s malim stvarima, vazicama, vrčićima, šalicama za kavu. Kad je djed vidio da svladavam osnove, postavljao mi je sve zahtjevnije posude. Najzahtjevnija je bila putra, to je bila trbušasta posuda s uskim vratom i probušenom ručkom. Teško je bilo raditi neke posude, recimo protvane i duge bidre. To je nešto zahtjevnije jer se prvo na kolu napravi okrugli oblik, pri dnu se zareže, dno se izvadi na dasku, a stijenka se oblikuje u duguljast ili četvrtast oblik. Dno se potom prilagodi i spoji tako da se spoj ne vidi. Treba biti jako vješt da ne pukne.

Kad se osvrnete na pola stoljeća lončarstva, kakvo je to bilo iskustvo?

Bilo je lijepih trenutaka, ali i onih lošijih, jer ljudi nisu cijenili lončarstvo. Znali su reći da se igram blatom. Znala sam im odgovoriti: “Napravite vi, ja ću vam besplatno napraviti još pet takvih. A onda bi mi rekli „zašto bih si ja ruke mazala?” Problem je bilo i naplatiti svoj rad i trud, bilo je dužnika, neplaćenih računa, a nameti su bili stalni. Nikad nisam bila serijski proizvođač lončarije, ruka je ruka. Danas kad se okrenem unatrag tih pedeset godina mogu reći da to jako brzo prošlo. Iako mi je teško prihvatiti da više ne mogu raditi kao nekada, zadovoljna sam, ubirem plodove svoga rada. Svaki moj dan je bio glinom oblikovan.

Je li bilo trenutaka kada ste htjeli odustati?

Nisam, ali sam obrt triput otvarala i zatvarala. Kad su se nakupili dugovi, morala sam raditi u tvornici, na pakiranju. To me baš nije ispunjavalo, a bilo je i ljudi koji su me zbog toga podcjenjivali, pa su me zatim vidjeli kako čistim i rekli da zašto nisam ostala u lončarstvu jer to lijepo radim. Srećom, uvijek sam se vraćala lončarstvu jer mi je ono u krvi.

Je li u vrijeme Vaših početaka bilo ženskih lončarica?

Ne. Govorili su mi da je to preteško za žene, da nisam normalna. Ja sam govorila: “Pa vidjet ćemo.” Za veliki protvan ili posudu treba tri, četiri, pet kilograma gline. Ja sam mogla do dva, dalje nisam imala snage. Danas nemam baš osjećaj u prstima i bole me kad dugo radim, jer stalno si u vodi i zemlji. To nije lagan posao, treba znanja, vještine ali i snage. Bilo je teško, ali sam stvorila prepoznatljiv imidž. Županija me dosta podupirala, kao i Muzej Međimurja Čakovec. Javljala sam se na natječaje i dobivala sredstva, što mi je bio poticaj da ne odustanem. I dobro mi je išlo. Recimo ja nisam imala kak se to veli škarta. Znale bi me susjede pitati ako imam nešto što nije dobro da im dam, ali nisam baš imala.

Kakav je to bio život?

Uzbudljiv i naporan. Preko tjedna smo radili, a vikendima smo bili na sajmovima, proštenjima i manifestacijama. Dok su drugi išli na izlete, ja sam morala ići prodavati ono što sam napravila.

Koja je bio najneobičniji narudžba koju ste dobili?

Jedan gospodin htio je amforu. To je poseban način rada. Donji dio se napravi prvi dan, drugi dio na drugom kolu sljedeći dan, i tako par dana i to se onda na kraju spaja. Radila sam “po oku”, bila sam sigurna da to znam. Samo nisam mogla napraviti jako veliku, jer žena ipak nema toliko snage.

Što vas danas više vuče, izrada ili prenošenje znanja?

Prenošenje znanja. Svjesna sam da nemam snage u rukama, proizvodi su mi deblji i nisu tako fini. Radionice rado prihvaćam i rado prenosim svoje znanje. To me danas ispunjava jer na neki način i dalje mogu raditi s glinom, na lončarskom kolu. Još me više raduje činjenica da ima ljudi koji žele naučiti tu vještinu. To me baš ispunjava.

Lončarstvo nije jedino čime ste se bavili. Izdali se knjigu, pjevate.

Istina. Na radionicama volim pričati o povijesti lončarstva, obiteljskoj tradiciji i nazivima posuda. Surađujem s Knjižnicom Nikola Zrinski Čakovec, i gospođa Sandra Mikec, knjižničarka mi je rekla nek pišem to što govorim i pamtim, barem natuknice, a da će mi onda oni pomoći objaviti knjigu. Bila sam skeptična, ali primila sam se posla je volim izazove. Odmah sam počela pisati i to priče, a ne natuknice. Prvu sam priču nazvala “Velike mrvice sreće”, a knjiga se zove „Visoki stolec“. Opisuje kako smo kao djeca pomagali djedu natovariti robu na kola i kako smo išli na sajam u Čakovec. Naslov djedovo vizionarstvo o „visokom stolcu“. Osim toga aktivna sam članica pjevačkog zbora „Eliam“. Iako ne znam čitati note, imam dobar sluh i ljubav prema glazbi, pa sam uspjela ostvariti i tu svoju želju. Danas u tome iskreno uživam.

Vaša prva ljubav je bila moda. Jeste li je ipak ostvarili?

Jesam, makar u poznim godinama. Na internetu sam vidjela modnu reviju u domu za starije u Crnoj Gori i odmah mi je zasvijetlila lampica. Nazvala sam ravnateljicu našeg Doma za starije i nemoćne Čakovec Suzanu Belović i predložila joj tu ideju. Odmah je pristala i tako smo mi za Dane županije organizirali reviju. Došlo je toliko ljudi da su morali zaključati vrata. Žene su bile ushićene, konačno su mogle nositi svečane haljine koje im stoje u ormaru, a ja sam napokon defilirala crvenim tepihom. Modnu reviju smo uz pratnju gardista Zrinske garde Čakovec ponovo odradile ali ovoga puta u Depadansi.

Kako vidite budućnost lončarstva?

Ono što danas imamo su radionice. Prošle smo ih godine održali u Pučkom otvorenom učilištu Čakovec uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. Trajale su nekih mjesec dana po triput tjedno. Sve što smo napravili su nam ispekli u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec, a priredili smo i izložbu. Polaznica Martina Čurin iz Pleškovca nastavila je na svoj način, oblikuje glinu i posudice rukama, ima peć i kolo. Povremeno zajedno održavamo radionice i tako spajamo tradiciju i umjetnost. Kad govorimo o aktivnim lončarima, njih je malo. Lovro Pergar jedini je koji radi i srećom ima puno posla. Mislim da lončarstvo ima perspektivu. Recimo mi imamo puno restorana s tradicijskim jelima, a ta jela traže zemljane posude koje jedino može izraditi lončar koji ima znanja.

Što Vama znači to što ste nositeljica baštine?

Određenu satisfakciju. Dugo sam to priželjkivala. Muzej Međimurja Čakovec poslao je svojevremeno svu potrebnu dokumentaciju Ministarstvu kulture i medija, a rješenje je došlo nakon desetak godina. Neki majstori na žalost to nisu dočekali.

Zašto je važno čuvati baštinu?

Moj djed je govorio: “Čovjek koji ne cijeni prošlost, nema budućnost.” Lončarstvo je jedan od prvih zanata, a lončarsko kolo postoji od četvrtog stoljeća prije Krista. Previše ljudi ima puna usta baštine, ali često je to više iz interesa nego iz ljubavi. Ne bih htjela da ti predmeti koje su vješte ruke izrađivale, često puta mukotrpno, ostanu samo na policama, u depoima muzeja, već da se ti predmeti koriste, da žive jer tako živi i naša tradicija i naša baština.

Kad biste sada morali napraviti samo jedan predmet od gline, koji bi to bio?

Putra. Nekad su ljudi išli na polje teško raditi i nosili su jesti, sir, meso, kukuruzni kruh. U putri je bila hladna voda koju bi zakopali u zemlju, negdje u hlad, pod drvo da takva i ostane. Odrasli su pili kroz grlo, a djeca iz ručke. To je bio koristan proizvod i dio naše prošlosti. Izrada traje više dana i radi se u fazama. Recimo ručka se lijepi tek kad se posuda malo prosuši, a mi smo naše bušili djedovom zakrivljenom šibom. Putru smo i ukrasili cifranjem. Ekspert za cifranje bila baka Julijana, koja je ujedno bila i trgovac broj jedan u obitelji. To nam puno govori o tome kako su ljudi nekada bili zadovoljni s malim stvarima i veselili su se životu. Možda bi bilo dobro da malo svi razmislimo o tome, da počnemo cijeniti ono što imamo.

Đurđica Horvat je u 2026. godini napunila 50 godina rada u lončarstvu i s ponosom je prezentiramo kao jednu od naših reprezentativnih međimurskih nositeljica vještine. Baština nisu samo predmeti u muzejima, već i ljudi koji je proizvode. U Muzeju Međimurja Čakovec brinemo da ne ostanu zaboravljeni.

Kroz serijal razgovora odlučili smo zapisati priče naših poznatih nositelja vještina i otkriti male tajne zanata i njihovog osobnog životnog puta.