Jeste li znali da se sva muzejska građa dijeli na primarnu i sekundarnu građu? U Muzeju Međimurja Čakovec čuvamo 28 000 fizičkih predmeta i veliki broj jedinica koje nazivamo sekundarnom građom. Nju dijelimo u fondove prema vrstama: fototeka (fotografije), hemeroteka (novinski članci), videoteka (video), planoteka (planovi), izložbena, edukativna, izdavačka djelatnost... Najatraktivniji fond je zasigurno fototeka. Danas vam donosimo uvid u fototeku Etnografskog odjela koja broji preko 4000 analognih i digitalnih fotografija. Na temelju slika možemo zapaziti mnoge detalje te one predstavljaju izuzetno vrijedan izvor za istraživanje. Za primjer ćemo uzeti fotografije s temom svadbe.

Izuzetno je zanimljivo usporediti nekadašnje i današnje svadbe. Za danas smo izdvojili nekoliko aspekata svadbe koje često previdimo. Krenimo redom.

Kad su se održavale svadbe?

Svadbe su se održavale u jesenskom i zimskom razdoblju. U to su vrijeme ljudi, prije svega, imali vremena posvetiti se organizaciji svadbe jer su završili s poljoprivrednim poslovima. Također, imali su što ponuditi svojim gostima: mlado vino već je bilo zrelo, rakija napravljena (spečena), žitarice su dale brašno za kolače, a svinje, patke i pilići koji su se hranili od proljeća dobili na težini i bili spremni postati glavno jelo.

Danas je vrijeme održavanja svadbe puno fleksibilnije te se većina održava u toplijem dijelu godine (kasno proljeće-ljeto-rana jesen). Razlog je izrazito praktičan: u bilo koje doba godine su dostupne sve namirnice, a mladi par ljepše izgleda na slikama u zelenilu okupanom suncem, no u blatnom dvorištu na kojem se topi snijeg.

Tko je išao u svatove?

Tek malobrojni. Svadbe su se održavale u obiteljskim kućama u kojima se iz najveće prostorije iznio namještaj van i tako stvorio prostor za stolove i stolice za goste. Pozivala se uža obitelj, krsni, firmani i bistrički kumovi i pokoji prijatelji. 50-ak ljudi je već činilo gužvu u skučenim prostorima. No, postojao je način da se „uvučete“ na svadbu. Svi oni koju nisu bili pozvani, a htjeli su se malo osladiti delicijama posluženima na svadbi morali su se maskirati u „cigane“ i doći na svadbu s koritom i bebom u njemu. Starješina bi ih primio i pozvao da ostanu na svadbi jer se vjerovalo da se ovim činom mladom paru osigurava što skoriji i što veći porod.

Gdje su se kupovale vjenčanice?

Nigdje. Vjenčanica u većini slučajeva nije bila jednodijelna haljina namijenjena samo trenutku vjenčanja. Mladenke su oblačile najsvečaniju „opravu“ koju su imale. Uslijed velike neimaštine, nju su često i posuđivale. Odjeća u kojoj su se djevojke udavale obično je bila plisirana suknja (šos) i svečana bluza. Na nju se nosio bundek, bajka ili dudač (podsjetimo se, svadbe su bile ujesen ili zimi). Mladići su isto tako nosili najbolju odjeću koju su imali. No, za razliku od djevojaka, mladići su već početkom 20. stoljeća usvojili građansko odijelo. Ženili su se u odijelima koje su im većinom kupovali krsni kumovi. To su odijelo brižno čuvali i nosili u kasnijem životu samo u svečanijim prigodama.

Kakva je bila glazba?

Kakvu se god mogli naći. Nisu se angažirali profesionalni glazbeni bendovi, već seoske „bande“. Banda je općeniti naziv za glazbeni sastav koji je uslijed velike popularnosti limene glazbe (pleh mužike) postao sinonim upravo za njih – bandiste. Talentirani ljudi iz sela okupljali su se u glazbene sastave u svakakvim kombinacijama. Do početka 20. stoljeća bili su popularni sastavi cimbuljaša, violinista i basa (bajza ili berde). Njih su polako zamijenili bandisti (limena glazba) u sastavima s manjim brojem članova. Od 70-ih, a posebno 80-ih godina sve se više po svadbama čuju zvuci instrumenata spojenih na električnu struju – gitara i klavijatura. U isto vrijeme, sve se više angažiraju profesionalni glazbeni sastavi koje plaćaju mladenci.

Spomenimo i plesove koji su se plesali. Možda ćete se iznenaditi, ali naši su „stari“ plesali u paru na ritmove valcera, polke, tanga kao i nadasve popularne „rašpe“.

Što pokloniti mladencima?

Vječno pitanje koje si i danas često postavljamo! Pokloni se daju da se mladom paru pomogne na početku zajedničkog života, ali i da se pokriju troškovi svadbe. Računica je jednostavna i ide u prilog mladenaca: veliku većinu troškova podmirivali su, kako nekad, tako i sada, sami gosti. Dok se danas većinom odlučujemo na poklon u novcu i dajemo ga samo jednom, nekad je to bio više poklon u fizičkom obliku te novac u pojedinim dijelovima svadbe. Poklanjalo se sve što bi mladom paru moglo dobro doći u kućanstvu: posuđe, pribor za jelo, tkanine, slike, satovi, svjetiljke, kućanski aparati, posteljina… Bilo je uobičajeno već prije svadbe odnijeti jaja, brašno, margarin, šećer, čokoladu za kuhanje „za strošek“ majci djevojke ili mladića. Na samoj svadbi se plaćala (otkupljivala) mladenka, zastava ako bi ju gosti ukrali, a gosti su davali novac glazbenicima i „sokačicama“ (kuharicama). Do danas se kao najživlji običaj za koji gosti izdvajaju novac održao „ples na šlajer“ u kojem se plaća za ples s mladenkom

Nekad i danas, bitno je bilo da je svadba vesela! U albumu vam donosimo izbor svadbenih fotografija s lokacijom i godinom snimanja fotografije. Ujedno vas pozivamo da s nama podijelite svoje fotografije nekadašnjih, ali i sadašnjih svadbi. Fototeka Etnografskog odjela se stalno nadopunjuje i s veseljem ćemo čuvati i vaše fotografije (može i samo u digitalnom obliku, original vam možemo vratiti nakon skeniranja).

Pripremila: Janja Kovač, kustos etnografskih zbirki